Apel za transformaciju i unaprijeđenje institucija za zaštitu kulturne i prirodne baštine

Na nedavno održanoj četvorodnevnoj konferenciji projekta Savremene tvrđave kulture: Boka, Trebinje, Novi Sad, podržanog od strane Fonda za Zapadni Balkan, zaključeno je da je za unaprijeđenje procesa upravljanja baštinom Kotora, koja je dio svjetske baštine na listi UNESCO, potrebno formiranje posebne ustanove, Zavoda za zaštitu spomenika, koji bi bila smještena u Kotoru.

 

Sistemska zaštita i valorizacija kulturne baštine u Boki Kotorskoj, koja je zbog svojih izuzetnih univerzalnih kulturnih i prirodnih vrijednosti čak po tri osnova upisana na UNESCO liste svjetskog nasljeđa, uprkos dugogodišnjem postojanju i radu nadležnih institucija, izuzetno je na niskom nivou već više od jedne decenije.

 

U tom smislu, posebno krupan problem predstavlja srozavanje kvaliteta nekadašnjeg institucionalnog okvira zaštite baštine na području Boke, oličenog prvo u Opštinskom (od 1980), a potom i u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture (od 1992), sa sjedištem u Kotoru, koji od 2011. više ne postoji, uprkos tome što je u toku svog tridesetogodišnjeg rada ostvario niz značajnih rezultata u proučavanju, zaštiti i obnovi brojnog kulturnog nasljeđa. Do njegovog ukidanja došlo je donošenjem s više aspekata problematičnog Zakona o zaštiti kulturnih dobara (2010), kojim je pravno regulisana nova organizaciona struktura ključnih resornih institucija u polju zaštite kulturne baštine, odnosno kulturnih dobara.

 

Podsjetimo, novim nacionalnim kulturnim politikama dogodila se, po baštinu pogubna, transformacija dotadašnjih, relativno stabilnih i solidno etabliranih institucija, poput Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture na Cetinju, Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i JU Centar za arheološka istraživanja u Podgorici – u dvije nove institucije: Upravu za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore i JU Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, oba locirana na Cetinju i samo sa područnim jedinicama u Kotoru. Time su sve ingerencije predate novom centralizovanom i isuviše birokratizovanom aparatu koji do dan danas, čini se, nije u potpunosti stao na noge, što i brojni rukovodeći i zaposleni u ovim institucijama – i sami otvoreno priznaju.

 

Sve ovo direktno je uslovilo da vizija, misija, ciljevi i prioriteti zaštite kulturne baštine Boke Kotorske odveć nijesu u rukama ovdašnjih eksperata arhitekata, arheologa, istoričara umjetnosti, etnologa, konzervatora, restauratora i drugih stručnjaka, koji su u najvećem dijelu gradili kotorski Zavod, ugrađujući time i sebe u njegove brojne aktivnosti, koje i dalje služe na ponos crnogorskom, ali i nekadašnjem jugoslovenskom zaštitarstvu.

 

Imajući sve navedeno u vidu, a na osnovu praćenja i analize ove problematike godinama unazad, smatramo da su višestruko neophodne izmjene normativnog i institucionalnog okvira zaštite kulturne baštine i kulturnih dobara u Crnoj Gori, a posebno u Boki Kotorskoj, kako bi se ponovo na stručan i domaćinski način adekvatno staralo o prebogatom nasljeđu ove regije i makar donekle sanirala šteta do koje je došlo posljednjih godina.

 

Konačno, potreba za kreiranjem drugačijeg modela brige o baštini Boke Kotorske prepoznata je i u izvještaju Savjeta za upravljanje Područjem Kotora (2018), u kojem stoji da je „neophodno jačanje institucionalne zaštite Područja Kotora sa sjedištem u Kotoru“ i da je potrebno „preispitati pravno-institucionalni okvir koji će unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem“.