INTERVJU Aleksandar Perunović: Za mene umjetnost nije sredstvo, već cilj

Izvor: Vijesti, 23.08.2020.

Kompozicija “Beethoven 2020” Aleksandra Perunovića premijerno će biti izvedena na koncertu zatvaranja Festivala KotorArt, u srijedu 26. avgusta na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna u 22 časa, a tim povodom Perunović govori za “Vijesti”

Širom svijeta 2020. godina planirana je kao godina u kojoj se slavi 250 godina od rođenja čuvenog kompozitora, Ludviga van Betovena. Njegova godišnjica potpuno je zasijenjena neočekivanom novom stvarnošću, virusom korona, čije je širenje, pandemijskih razmjera, zahvatilo našu planetu. U trenutku kada većina planiranih festivala i manifestacija u zemlji, regionu i cijelom svijetu ne doživaljava svoju realizaciju, KotorArt Don Brankovi dani muzike, uz spremnost na nove izazove i veliku dozu odgovornosti, ali i optimizma, uspijeva da istraje u želji za nastavkom tradicije.

Ovogodišnje izdanje Festivala pretrpjelo je velike promjene brižljivo isplaniranog programskog sadržaja. Nepovoljna epidemiološka situacija uticala je na početak XIX Don Brankovih dana muzike, te će se koncert otvaranja pod nazivom “Betoven, vječna inspiracija” realizovati kao koncert zatvaranja Festivala, u srijedu 26. avgusta na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna s početkom u 22 časa. Pod rukovodstvom maestra Tomislava Fačinija Crnogorski orkestar mladih premijerno će izvesti kompoziciju “Beethoven 2020” Aleksandra Perunovića.

Već tradicionalno, KotorArt Don Brankovi dani muzike nastavlja s festivalskim porudžbinama, u kojima su do sada učestvovali domaći i inostrani kompozitori: Žarko Mirković, Marko Kovač, Ivan Marović, Ivan Mudi, Ivo Josipović, Nina Perović, Antonio Babić, Uršula Jašovec, Marijana Janevska, Sonja Mutić, Antonije Pušić (Rambo Amadeus) i Aleksandar Perunović, koji je po porudžbini Festivala KotorArt 2016. godine komponovao djelo “Ja sam mrtav sada, vi ste bili prije”. Prvobitna ideja organizatora i naručioca djela za ovogodišnje izdanje Festivala bila je stvaranje triptiha. Naime, kompozitor iz Njemačke, kao članice Evropske unije, zatim iz Velike Britanije, kao bivše članice EU, i Aleksandar Perunović kao predstavnik Crne Gore, kandidata za članstvo u EU, trebalo je ujedinjeno da učestvuju u stvaranju djela za simfonijski orkestar, da predstave tri različita pogleda na EU. Međutim, usljed pandemije korona virusa, planovi su morali biti promijenjeni, a o svemu tome Perunović govori za “Vijesti”.

Sada ste jedini kompozitor, na raspolaganju imate manji orkestarski aparat - gudački orkestar... Na koji način su se ove promjene odrazile na samu ideju, na koncepciju i realizaciju djela?

Imao sam sreće da, iz razloga koje ste naveli, već gotovo djelo za simfonijski orkestar bez većih poteškoća (čak i bez bitnijih gubitaka u zvuku) preradim za znatno manji i „jednobojni“ izvođački aparat - gudački orkestar. Iz ovoga sam zaključio da mi u stvaralačkom izrazu boja ne znači previše. Biće da razmišljam u crno-bijeloj tehnici i možda nije slučajno što mi je Bela Tar jedan od omiljenih reditelja. Činjenica da iz pomenutih razloga nećemo čuti i „poglede“ iz Njemačke i Velike Britanije jeste u neku ruku hendikep. Tri različita pogleda na istu stvar su interesantan koncept. Međutim, šta je tu je, za ovu godinu, nažalost, očigledno nije moglo biti drugačije. Što se tiče povezanosti tematike s EU, tu jedino mogu reći da ja ne pripadam tzv. angažovanim umjetnicima, pa samim tim i nisam u stanju da dam neki svoj muzički „stav“ po tom pitanju. Brojni umjetnički pokušaji koji imaju za cilj da daju kritički pogled na stvarnost - politiku - vladavinu prava itd., a koji se u novije vrijeme (prečesto, reklo bi se) mogu vidjeti, sumnjam da bilo šta mogu da učine po tim pitanjima. A sumnjam i da će većini njih ostati djela od nekog trajnijeg značaja. Naravno, ne odnosi se ovo na sve umjetnosti podjednako, ali je prilično sigurno da muzika nema (i dobro je što ih nema) mogućnosti da se „bavi“ ovim pitanjima. Riječju, za mene umjetnost nije sredstvo, već cilj.

U godini kada se u cijelom svijetu obilježava 250 godina od rođenja Ludviga van Betovena, premijerno će biti izvedena Vaša kompozicija “Beethoven 2020”, u koju su utkane note jedne od najpoznatijih Betovenovih melodija - “Ode radosti”, zvanične himne Evrope od 1985. godine. Kako su univerzalna radost, jedinstvo i bratstvo, ciljevi ka kojima teži IV stav Betovenove IX simfonije i najpoznatiji dio “Oda radosti”, uticali na stvaranje Vaše kompozicije?

Bratstvo svih ljudi može da se zasniva samo na kiču. Ova konstatacija koju iznosi Milan Kundera u svojoj prilično opsežnoj opservaciji kiča u svom romanu “Nepodnošljiva lakoća postojanja” je prilično indikativna kad je u pitanju današnji tretman “Ode radosti”. Iz ovoga, jasno je, ne treba izvući neki nepovoljan silogizam po Betovenovu “Devetu”. Ipak, praktično dekontekstualizovana melodika same „Ode“ koja treba da nas gane idejama univerzalne radosti, bratstva itd. predstavlja “de facto” tipičan primjer savremenog kulturno-političkog kiča. Iako mi nije strano svojevrsno „koketiranje“ s kičem, odnosno korišćenje ovog fenomena kao veoma interesantnog elementa za umjetničku obradu (na njemu se donekle zasniva moj “Hommage a Czerny”, kao i neki raniji radovi), kompozicija ”Beethoven 2020” ipak načelno nije zamišljena u tom pravcu. Budući da je u pitanju jubilej - 250 godina od rođenja muzičkog titana Ludviga van Betovena, djelo je prvenstveno posveta ovom velikanu, a tema “Ode radosti” je poslužila kao dragocjen i praktično nezamjenjiv element u čitavoj koncepciji.

Da li ste u kompoziciji koristili još neke citate ili fragmente iz Betovenovog opusa?

Početna namjera je bila da, pored teme “Ode radosti”, kroz djelo provučem i razne fragmente iz Betovenovog stvaralaštva. Na kraju sam ipak odlučio da tematski materijal svedem na minimum. Upotrijebljeni su isključivo čuveni lapidarni motivi: počeci Pete i Devete simfonije, motiv timpana iz Skerca Devete, ritam sarabande iz uvertire za “Egmonta”, kao i par neutralnih, a istovremeno i mističnih elemenata: tremolo „prazne“ kvinte s početka Devete, kao i hromatski ostinato iz kode prvog stava iste simfonije. Posljednje navedeno je dobro došlo prvenstveno iz razloga što se „autentični“ muzički sadržaj djela zasniva upravo na hromatskoj ljestvici (i to u doslovnom smislu: hromatsko kretanje naviše-naniže), a što je, dalje, u vezi s mojim novijim stvaralačkim pristupom: svođenje muzičkog materijala na krajnji minimum, puštanje muzike da sama sebe izgrađuje (što bi se moglo shvatiti kao svojevrstan pokušaj povratka drevnim tumačenjima muzike - harmonija sfera, “musicamundana” itd.), drugim riječima pokušaj (po svaku cijenu) ne-komponovanja. Iz tog, kao i nekih drugih razloga (povremena primjena multimedije, odnos prema stvaralaštvu itd.), sebe sve manje doživljavam kao kompozitora (u užem značenju te riječi). Valjda je to pokušaj da se bude sveštenik Umjetnosti (čemu bi, uostalom, trebalo da stremi svaki istinski umjetnik), a ne puki notar, crtač, mazač…

Ova godina će biti upamćena ne samo kao godina Betovena, već i kao godina korone. Kako je fizičko distanciranje, izolacija i odsustvo ranije spomenutog “bratstva”, uticalo na Vas?

Nedavno mi je neko na društvenim mrežama poslao spojene dvije slike. Obje su bile iste - kompozitor za radnim stolom u svom studiju - samo što je ispod jedne pisalo „kompozitor u vrijeme korone“, a ispod druge „kompozitor u normalnim uslovima“. Prilično istinito.

Vaša profesionalna interesovanja su različita - osim kompozitorskog i pedagoškog rada, aktivno ste uključeni i u organizacioni i rukovodstveni rad i tijela Muzičke akademije, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, i Muzičkog centra Crne Gore. Na kojoj “strani” je lakše ili izazovnije raditi?

Na mjesto prodekana za nastavu, kao i prateće funkcije šefa postdiplomskih studija, nedavno sam podnio ostavku. Prosto više nisam bio u stanju da se u potrebnoj mjeri posvetim tim aktivnostima. Što se tiče pedagoškog rada na Akademiji, to je vjerovatno jedan od najljepših poslova koji se mogu zamisliti. Posebno me raduje mogućnost da kvalitetne mlade ljude pokušam da podržim na njihovom umjetničkom putu i da ih, budući da ljubav vrlo lako i previše često klizi ka rutini, podstičem na istu prema umjetnosti. Ako u tome uspijevam, moja misija na ovom poslu je ispunjena.

Prošle godine ste obilježili veliki jubilej - 25 godina stvaralaštva. Koje su Vaše želje i planovi, u profesionalnom smislu, za narednih 25 godina?

Živimo, nažalost u vremenu, kad pojedini umjetnici postaju zvijezde, pričaju o krajnje prizemnim i efemernim stvarima itd. Ja nemam nikakvih posebnih planova. Postaviti meni ili tibetanskom svešteniku pitanje o karijeri i planovima za budućnost - neće biti suštinska razlika u odgovoru…

Veća ulaganja ne znače i bolje rezultate u umjetnosti

Putem društvenih mreža i televizijskih kanala vidjeli smo da je muzika, kao i mnogo puta ranije, podizala moral i uticala na jačanje duha građana u prethodnom periodu. Ovo je možda prilika da vlast uvidi koliki značaj na društvo i građane imaju kultura i umjetnost, i da uveća budžet koji se izdvaja za ove oblasti?

Iako obično idu u „paketu“, možda bi dobro bilo na početku razgraničiti ova dva fenomena: kultura-umjetnost. Kultura bi se, u najkraćem, mogla podvesti pod sveukupno društveno nasljeđe, dok je umjetnost, zajedno sa njoj srodnim kategorijama poput duhovnog, uzvišenog, filozofskog itd., jedna specifična grana ljudske djelatnosti koja stimuliše čula i ima jedinstven uticaj na ljudski um i duh. Umjetnost, dakle, ide prije kulture. Kultura je samo konačni zbir koji se dobija sabiranjem umjetničkih i srodnih aktivnosti. Sad se vraćam na Vaše pitanje. Vlast, dakle, može da upravlja samo stanjem u (lokalnoj) kulturi, dok umjetnost/umjetnici upravljaju istorijom. (Ovog puta se nećemo podsjećati kako izgleda kad vlast pokušava da upravlja umjetnošću.) Stoga tzv. ulaganja u kulturu ne mogu biti od presudnog značaja za umjetnost. Drugim riječima, veće ulaganje ne znači nužno da ćemo dobiti bolje rezultate u umjetnosti. Tako da nema previše mjesta dobropoznatim žalopojkama kako se ne izdvaja dovoljno za kulturu itd. Problem je i u tome što dio onih koji se žale zapravo ni nemaju šta veliko (novo, promišljeno itd.) da ponude. A ako nekada dođemo u situaciju (a nadam se da nećemo) da se za kulturu počnu izdvajati enormne količine novca, znate li šta će se desiti? Procvat umjetnosti, možda? Ne, desiće se estrada.

Uz komponovanje se bavi i muzičkom teorijom i analizom

Aleksandar Perunović, kompozitor, diplomirao je i magistrirao kompoziciju na Muzičkoj akademiji na Cetinju, u klasi prof. Žarka Mirkovića, a doktorirao na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Srđana Hofmana. Autor je velikog broja solističkih, kamernih, horskih i orkestarskih djela, kao i umjetničkih poduhvata iz oblasti muzičkog teatra, primjene multimedije i elektronike. Djela su mu izvođena na autorskim koncertima i festivalima u Crnoj Gori, regionu, ali i širom Evrope. Mnoga od njegovih djela nastala su kao narudžbine izvođača, ansambala, festivala i sl. Pored komponovanja, bavi se muzičkom teorijom i analizom. Na Muzičkoj akademiji na Cetinju radi kao docent. Član je Odbora za muzičke umjetnosti u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, kao i Savjeta Muzičkog centra Crne Gore.

Autor: Nataša Đačič