INTERVJU Antonije Pušić: Vjerujem u intelektualni kapacitet homo sapiensa

Na svečanom otvaranju XVII KotorArt Don Brankovih dana muzike, 13. jula, premijerno je izvedena kompozicija jednog od najautentičnijih muzičara Balkana, Antonija Pušića, poznatijeg kao Rambo Amadeus. Nastalo kao porudžbina Festivala, tematika djela pod nazivom “Pasija po Steli” za sopran, naratora i kamerni orkestar je ekologija – podizanje svijesti o stanju u kome se nalazi flora i fauna Bokokotorskog zaliva. 

O početku saradnje, Antonije Pušić je rekao: 
Pozvao me je direktor KotorArt Don Brankovih dana muzike, gospodin Martinović, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Što sam stariji, više volim da radim muziku po narudžbini.

Prvobitni naslov kompozicije bio je „Neuobičajena pojava morskih nemani ispred Zavoda za biologiju mora”. 
Jeste, i on je naposlijetku promijenjen. Gospodin Martinović je predložio malo prigodniji naslov žanru djela, “Pasija po Steli“ jer je morska zvijezda zapravo i glavna junakinja ovog komada. Tekst koji sam napisao, pisan je iz perspektive morske flore i faune. Njima je ponašanje čovjeka neobjašnjivo, a pojave koje čovjek diktira morskoj flori i fauni bivaju i neuobičajene i neobične. 

Djelo ste napisali za dvije ulog, tj. dva glasa i kamerni orkestar. Po čemu je specifična dramturgija kompozicije i kakve ste uloge dodijelili glasovima?
Sopran tumači morsku zvijezdu, a bariton, čiji bih stil izvođenja u ovom djelu opisao kao Written Wu Tang style tumači ulogu kruzera, gigantskog putničkog broda koji se zaglavio u zalivu. Kroz njihov dijalog saznajemo sadržaj. Gudački kamerni orkestar je malo proširen instrumentima iz Gradske muzike. Teško je asocirati zvuk motora ili druge mehanizacije bez  udaraljki, tube i bombardina. 

Koje ste smjernice dobili od naručioca djela, odnosno Festivala?
Porudžbina je imala tri odrednice: da tema bude ekološka, da je u vezi sa lokalnom problematikom i da traje oko 22 minuta. Naravno, sve ekološke teme su globalne, pa je trebalo razmisliti, obavijestiti se koje ekološke izazove imamo u Bokokotorskom zalivu, prilično jedinstvenom biotopu na svijetu. 

U svojoj muzici često upotrebljavate citate pjesama različitih muzičkih stilova, kao i autocitate. Da li je to slučaj i s ovom kompozicijom? 
Volim citate, volim i parafraze. Živimo u dobu eklekticizma, naša epoha je konglomerat životnih stilova, svakako da se to prenosi i na muziku. Muzika nije arhitektura, da u prostoru ostavlja trajne posljedice ukoliko stil nije prilagođen ambijentu. U tom smislu, kompozitorima je mnogo lakše stvarati, jer i ako djelo ne odgovara ambijentu, ono nakon izvođenja trajno nestane, pa ne ostavlja nikakve štetne posljedice, osim možda psihičke na slušaoce. Ali, to je valjda i cilj svakog djela – da utiče na ljude.

Na otvaranju Festivala učestvovaćete i u izvođenju kompozicije Ivana Marovića „Iskra besamrtna“. Kazivaćete Njegoševe stihove iz „Luče mikrokozme“. Koliko su Vam poznati Njegoševi stihovi?
„Luču“ upravo čitam, odrastao sam u vrijeme kada je “Gorski vijenac“ bio obavezna literatura, a „Luču“ sam nekoliko puta držao u rukama, premlad sam bio da bih savladao taj arhaični stil pisanja uz smisao koji je isključivo filozofski. Fascinantna je činjenica da je Crna Gora nekada imala vladara koji je istovremeno bio i pjesnik i filozof. Njegovi stihovi nepogrješivo tumače epohu u kojoj je živio i o kojoj je pisao. 

Ovo je prvi put da sarađujete sa KotorArtom, najkompleksnijim umjetničkim festivalom u Crnoj Gori. I sami ste uključeni u organizaciju jednog festivala. To je Džez festival u Herceg Novom. Iz pozicije „kulturnog radnika“, kakvo je Vaše viđenje kulture i kulturne politike u Crnoj Gori? 
Kultura ne treba da zavisi od vlasti. Pogledajte džez, autohtoni američki kulturni proizvod par exellence. Država nije prstom mrdnula da nastane džez. Da su se miješali, pitanje je šta bi od džeza ostalo. Pa vlast uvijek sprovodi i zalaže se za kulturu po svom ukusu. Što se u hijerarhiji vlasti ide više, kultura za koju se zalažu je popularnija ili tradicionalnija. Zato je važno da lokalne sredine imaju dominantnu kulturnu produkciju, oslobođenu od ambicija vlasti. 

Strastveni ste zagovornik očuvanja životne sredine: pripremali ste hranu na solarnom roštilju, skupljali sredstva za pretvaranje 100 godina starog jedrenjaka u solarni jedrenjak, promovisali bicikl kao alternativno prevozno sredstvo... Kada je zagađenje u pitanju, ima li nam spasa? 
Ja vjerujem u intelektualni kapacitet homo sapiensa. Treba samo ostalim visokim primatima onemogućiti da se miješaju homo sapiensima u odluke.

Izjavili ste da su Vaši nastupi istovremeno zabavni i poučni, da svi poslije programa izlaze mentalno bogatiji i emocionalno svježiji, pa da se plaćena karta ne može tretirati kao trošak nego kao investicija, kako za Vaš rad, tako i za razvoj publike. Koji kulturni događaj bi za Vas, u tom smislu, bio dobra investicija?
To zvuči kao sasvim dobra reklama za koncert!
Otišao bih kad god imam priliku da gledam izvođenja Stravinskog, stend ap komičara Edi Izarda, izložbu slika Voja Stanića. Žao mi je što nikada nisam slušao uživo Džona Kejdža, Hendriksa, Parkera, razgovarao sa Bunjuelom ili Mopasanom. Otišao bih rado na predavanje Makavejeva. Išao bih i na koncert mog uvaženog kolege Ivana Marovića, pogledao bih novi film Ivana Marinovića. 
  
Izbor jednog dijela Vašeg pseudonima bez sumnje asocira na medijski veoma eksploatisanu ličnost iz svijeta muzike, na Mocarta, odnosno Amadeusa. Da li je to bio razlog da napišete kadencu baš za Mocartov Koncert za klaviru u c-molu, koju je pijanista Ivan Tasovac izveo 1995. godine? 
Mislim da taj slučaj ima više veze sa ovim prvim dijelom imena, to jest sa čitavim oksimoronskim spojem ta dva jednako ekspolatisana imena. Tasovac je htio da napravi nekakvu vrstu provokacije, ja sam toga bio potpuno svjestan, pa sam mu napravio kadencu u ritmu devet osmina, potpuno neprikladnom. Djelovalo je kao da se Mocart napio rakije i uhvatio se u makedonsko kolo. Kadenca je, baš kao što sam želio, zvučala groteskno. 

Da li ste bili zadovoljni izvođenjem?
Tasovac je to odsvirao sa razumijevanjem, a publika je bila oduševljena. Međutim, tada je puno ljudi u publici zapravo došla na Kolarac prvi put, očekujući nešto neobično. 

Na čemu trenutno još radite? 
Na ovoj kompoziciji, i na mom solarnom jedrenjaku. I jedno i drugo zahtjevnije je nego što sam očekivao. Posao bez kraja. Zbog toga ni za šta drugo nemam vremena. 

Šta priželjkujete u budućnosti?
Čime god da se bavite, nakon 30 godina se nagomila. Imam nekoliko porudžbina za muziku. Ja sam u stvari neposredni proizvođač, ja proizvodim i izvozim svoju robu. Prva želja mi je da izvođenje ovog djela lijepo prođe, da ga publika zavoli i da nas još negdje zovu na gostovanje. Zatim da porinem solarni jedrenjak, da ga testiram i osposobim za međunarodnu plovidbu. 

Biografija:
Antonije Pušić je muzičar, tekstopisac, ekološki aktivista, turizmolog, jedriličar, inovator, ambasador dobre volje UNICEF-a... neka su od zanimanja i životnih opredjeljenja Ramba Amadeusa tokom 30 godina dugačke karijere. Sam sebe opisuje kao „medijskog manipulatora“, i „svjetkog kilo cara“. Multimedijalni umjetnik, jedan od najpoznatijih regionalnih autora, svirao je sa raznim bendovima i muzičarima, na terasi hotela, na otvaranju Olimpijskih igara u Sarajevu, zatim, pisao tekstove za Lepu Brenu i Vesnu Zmijanac, muziku za pozorišne predstave, filmove, nemi film, kolumnu u Blicu...

Nataša Đačić