INTERVJU Antun Sbutega: Kultura je od bitnog značaja za stvaranje slike država
Prije 40 godina, 15. aprila 1979. godine, Crnu Goru je pogodio jedan od najrazornijih zemljotresa. U potresu sa epicentrom 15 km od crnogorske obale, između Bara i Ulcinja, koji je trajao 10 sekundi, život je izgubila 101 osoba. Više od 100 hiljada ljudi je ostalo bez krova nad glavom, razoreno je 250 naselja, oštećena su 53 zdravstvena i 240 školskih objekata, preko 1000 spomenika kulture.
Povodom sjećanja na katastrofalni zemljotres, nakon čega je Stari grad Kotor uvršten u listu svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESKO-a, naš sagovornik je Antun Sbutega, potomak pet stotina godina stare porodice bokeljskih pomorskih kapetana. Kotoranin širokog obrazovanja, sposobnosti i interesovanja, koji je cijelu jednu deceniju proveo u diplomatiji kao ambasador Crne Gore u Vatikanu i Italiji, doktor ekonomije, admiral Bokeljske mornarice, univerzitetski profesor, član Reda malteških vitezova, od nedavno je predsjednik Savjeta Fondacije Don Branko Sbutega.
Od djetinjstva je formiran u umjetničkom ambijentu, okružen literarnim, likovnim i muzičkim sadržajima. Tokom godina, prevagnulo je interesovanje i sklonost ka slikarstvu i književnosti, ali i prema temama iz oblasti kulture, umjetnosti, duhovnosti. Tako je ovaj svestrani Bokelj različitih interesovanja, pored stručnih i naučnih studija o ekonomiji pomorstva i turizma, marketinga i diplomatije, autor i zbirke pjesama Sjećanje na more, zatim Pisma iz Rima, Ozana, Ljudi iz Boke. Višegodišnje interesovanje, studiozno izučavanje i proučavanje tema iz oblasti istorije, rezultiralo je publikacijama kao što su Historija pomorstva Crne Gore u kontekstu jadranskog, mediteranskog i svjetskog pomorstva, Bokeljska mornarica, Istorija Crne Gore.
Kotor je u svojoj dugoj istoriji promijenio mnoge vlasti i uprave, koje su, zajedno sa pomorstvom i trgovinom uticale da Kotor postane mjesto susreta različitih kultura, susreta istoka i zapada, katoličanstva i pravoslavlja. Kako je, po Vama, zemljotres uticao na noviju istoriju Kotora?
Vrijeme je misterija - sadašnjost izmiče, budućnost je neizvjesna, imamo samo prošlost, istoriju. Sve što imamo je stvoreno u prošlosti i na tome gradimo budućnost. Istorija je sukcesija promjena u kojima pokušavamo da nađemo smisao i red. Istorija Kotora, duga dva milenijuma, bogata je i često je dramatična. Grad i okolina su preživjeli više jakih zemljotresa. Zemljotres 1979. godine, jedan od najjačih, imao je teške posljedice, ne samo kada se radi o materijalnim i ljudskim žrtvama. Zahvaljujući solidarnosti Jugoslavije, a zatim Crne Gore, zemlja i kulturno-umjetnički spomenici su obnovljeni. Imajući sve to u vidu, proteklih četrdeset godina su ostavile duboki trg, ali su tradicija, duhovni i kulturni potencijali dovoljno jaki da omoguće da Kotor izdrži izazove vremena i traumu zemljotresa. I ovoga puta je Kotor pokazao svoju vitalnost i uvjeren sam da će, kao i u prošlosti, prebroditi teškoće.
Nakon strahovitog zemljotresa koji je zadesio Crnu Goru i iza sebe ostavio pustoš u cijeloj Boki, Kotor i dio zaliva uvršteni su u listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESKO-a. Koliko je to uvrštavanje značajno?
Upis područja Kotora na listu UNESKO-a neposredno poslije zemljotresa je bio od vitalnog značaja ne samo za njegovu obnovu i promociju u svijetu, već i za podizanje svijesti o značaju njegovih kulturnih i ambijentalnih vrijednosti kod nas, i za spriječavanje da se one više devastiraju. Najveći problem zadnjih godina je ugrožavanje ambijenta neadekvatnom gradnjom i tu je uloga UNESCO-a bitna.
Podržavate projekte koji imaju važan promotivni, kulturološki i društveni uticaj na cijelu Boku. Od 1991. godine ste okruženi italijanskom kulturom, živite u Rimu, jednom od najvećih svjetskih centara kulture. Koliko je kultura i kulturna politika važna za predstavljanje države u svijetu, za formiranje slike o jednoj maloj državi, kao što je Crna Gora?
Iako već dugo živim u Rimu, gradu sa najvećim kulturnom naslijeđem na svijetu i dosta putujem, mogu objektivno da sudim o našem kulturnom naslijeđu. Ostajem uvjeren da je ono izuzetno. Kultura je u svim svojim dimenzijama od bitnog značaja za stvaranje slike država, a posebno kada se radi o malim i nedovoljno poznatim državama, poput Crne Gore. Njena prednost je da se na malom prostoru ukrštaju uticaji raznih civilizacija. Crna Gora nije uspjela to dovoljno da iskoristi, nedovoljno valorizuje i promoviše kulturu, a često je i njeni građani malo poznaju. Razvoj turizma, koji se dobrim dijelom zasniva na kulturnim atraktivnostima, velikim dijelom je posljedica toga što su nas strane agencije i kompanije otkrile, a ne što smo mi to promovisali. Sad je najbitnije da ne ugrozimo kulturu zbog trke za profitom, već da imamo viziju dugoročnog razvoja, u kojoj je kultura bitna komponenta.
Vaš brat, don Branko Sbutega je zajedno sa pijanistom Ratimirom Martinovićem osnovao Festivala KotorArt davne 2002. godine. Vi ste danas dio njegove organizacije, baš kao što je i on bio. Ovog ljeta će biti održani 18. po redu KotorArt Don Brankovi dani muzike. U čemu je prepoznajete značaj održavanja ovog festivala kod nas?
Festival KotorArt je rođen zahvaljujući viziji i entuzijazmu dvije osobe, i to u vremenu koje je bilo vrlo teško. To svjedoči da je uvijek moguće, uprkos problemima, realizovati dobre ideje. Naravno, potrebna su i sredstva, dobra organizacija i pomoć institucija. Godinama je KotorArt imao puno teškoća, najviše ekonomskih, ali je zahvaljujći upornosti i sposobnosti Branka i Ratimira, a poslije Brankove smrti prije svega Ratimira i njegovih saradnika, nastavio da živi, da se razvija i postane, po kvantitetu i kvalitetu programa i izvođača i broju posjetilaca, jedan od najznačajnijih festivala u cijeloj regiji. Kao i ukupna kultura Kotora i Boke, Festival je otvoren i dinamičan. Na njemu učestvuju vrhunski muzičari sa svih kontinenata. Istovremeno je i klasičan i savremen, okrenut prošlosti i budućnosti. Svake godine Festival naručuje nova djela od umjetnika iz Crne Gore i inostranstva, inspirisana važnim povodima i datumima naše prošlosti (Kolo Bokeljske mornarice, zaštitna životne sredine, godišnjice Njegoša, blažene Ozane, don Branka itd.), a kotorski režiser Dušan Vuleković tim povodima pravi prigodne filmove. Ove godine se radi o djelima na temu zemljotresa i UNESCO-a.
Za održavanje Festivala KotorArt neophodna je podrška kako lokalne zajednice, tako i državne uprave. Kako vidite svoju ulogu, kao predsjednika, u Savjetu Fondacije Don Branko Sbutega?
Nije dovoljan vrhunski kvalitet, nužno je da Festival sraste sa gradom. On je važan dio kulturne i turističke ponude, dakle i promocije Kotora, Boke, Crne Gore, ali to ne bi bilo dovoljno, kada ga Kotorani ne bi prihvatili kao dio svoje kulture i tradicije. Bitno je da se upravo to dogodilo, Festival KotorArt u svim svojim segmentima (Don Brankovi dani muzike, Festival klapa Perast, Kotorski festival pozorišta za djecu i Pjaca od filozofa) je dio Kotora, kao što su Dubrovačke ljetne igre, iako sa dužom tradicijom, neraskidivi dio Dubrovnika. Ja se ne angažujem u njemu samo zbog pijeteta prema bratu, već zato što duboko vjerujem u njegovu vrijednost. Iako je ranije bilo problema, Opština Kotor i Ministarstvo kulture su nastavili da daju punu podršku i finansiraju Festival, a naredni korak bi trebalo da bude potpisivanje dugoročnog sporazuma sa Ministarstvom. Takođe je važno da Festival podržavaju značajni i zainteresovani sponzori.
Sa dva mlađa brata odrasli ste u porodici u kojoj su se njegovale duhovne, moralne i kulturne vrijednosti Boke.
Branko, Milan i ja smo formirani na istim vrijednostima u porodici. Od ranog djetinjstva smo upili duhovnost i kulturu Boke, i svako od nas ih je, u skladu sa svojim sposobnostima i u okviru svoje profesije, primijenio. Trudili smo se u da ih prenesemo na našu djecu, ali i da doprinesemo njihovoj zaštiti i valorizaciji, da ih promovišemo. Ta kultura je lokalna, duboko ukorijenjena u Boki, ali i univerzalna, kao i sve istinske vrijednosti. Nije provincijalna. To nam je omogućilo, kada smo otišli iz Boke u svijet, da se nigdje ne osjećamo kao stranci.
Kako biste opisali odnos između Don Branka i Vas?
Bio je to jedan otvoren i dinamičan odnos, iskren i emotivan. Branko i ja, iako smo izabrali različite životne puteve, a bili smo i različiti po temperamentu, njegov je bio žešći, intenzivno smo komunicirali cijelog života. Ja sam stariji od njega, i moje prvo sjećanje je upravo njegovo rođenje. Sa porodicom sam bio uz njega do smrti. Dijelili smo iste osnovne ideje, duhovne, moralne i intelektualne, ali smo često žestoko diskutovali. Ponekad bi te diskusije prerasle u verbalni, dijalektički sukob. Kada smo smatrali za potrebno, otvoreno smo kritikovali jedan drugoga.
Uz bogatu i uspješnu pedagošku, naučnu i diplomatsku karijeru, cijelog života pišete poeziju, prozu, slikate. Šta trenutno okupira Vašu pažnju, šta izučavate?
Veliki dio moga vremena i energije posvećujem Bokeljskoj mornarici, a posebno tome da njena kandidatura za upis na Listu svjetske nematerijalne kulturne bašitne UNESKO-a krajem godine bude okončana sa uspjehom. Pripremamo reprezentativnu izložbu Bokeljske mornarice na Cetinju u maju ove godine, kao i gostovanja Mornarice u inostranstvu. Pored toga, radim na knjigama na italijanskom jeziku - jedna je istoriografskog karaktera, a druga je roman.
Nataša Đačić
