INTERVJU Premil Petrović: Crna Gora ima posebno i veoma drago mjesto u mojoj karijeri

Međunarodni festival KotorArt XVII Don Brankovi dani muzike održaće se od 13. jula do 13. avgusta, a svečano  je otvoren na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna. Na koncertu, u čijem su izvođenju učestvovali sopran Natalija Radić, narator Antonije Pušić, Festivalski orkestar KotorArta i dirigent Premil Petrović, premijerno je izvedeno djelo "Pasija po Steli" Antonija Pušića, kao narudžba Don Brankovih dana muzike, i "Iskra besamrtna" Ivana Marovića. Na kraju programa, premijerno je prikazan film Dušana Vulekovića, takođe narudžba organizatora. 

Premil Petrović, inicijator, šef-dirigent i umjetnički direktor "Orkestra bez granica", čije je zvanični naziv "No Borders Orchestra" postao prepoznatljiv "brend" na evropskoj kulturnoj sceni, s kojim je 2015. godine snimio album za Izdavačku kuću "Dojče Gramofon", diplomirao je dirigovanje na Visokoj školi za muziku "Hans Ajsler" u Berlinu, u klasi prof. Vinfrida Milera. Njegov repertoar uključuje interpretacije stare muzike, opere i simfonije klasicizma i romantizma, kao i premijere savremene muzike. Dirigovao je u Vankuverskoj i Filadelfijskoj operi, Pozorištu "Kolon" u Buenos Ajresu, zatim Filharmonijskim orkestrom Kejptauna, Oklandskim filharmonijskim orkestrom i brojnim evropskim orkestrima.

Ovo je Vaše drugo učešće na festivalu KotorArt. U kakvom sjećanju Vam je ostao Kotor i prethodni nastup?
KotorArt mi je ostao u posebno lijepom sećanju, jer je to bio prvi festival na kome je tek osnovani "Orkestar bez granica" nastupio i na kome smo započeli regionalnu turneju, koja se završila u Ljubljani snimanjem našeg prvog CD koji je objavio "Dojče Gramofon", i potpisivanjem ekskluzivnog ugovora sa "Univerzal Mjuzik". 

Crna Gora ima posebno mjesto u Vašoj karijeri?
Tako je. Crna Gora ima posebno i veoma drago mjesto u mojoj karijeri. Budva Grad Teatar je, na primjer, bio prvi festival na kome sam dirigovao i to tačno prije nevjerovatnih 22 godine! Dirigovao sam Mozartovu operu "Bastijen i Bastijena". 

Imali ste priliku da učestvujete na brojnim festivalima širom Evrope. U odnosu na njih, kako ocjenjujete festival KotorArt? 
KotorArt je festival sa umjetničkim, programskim i konceptualnim integritetom. A integritet mi se čini kao nešto jako važno i retko. Jasno mi je koliko je teško u regionu naići na zainteresovanost i razumijevanje za kulturu, i obezbijediti finansiranje jednog ovakvog festivala. U tom smislu, divim se ljudima koji stoje na čelu KotorArta, na njihovoj borbi za kulturu i dugogodišnjem održavanju kvaliteta festivala.

Na otvaranju je premijerno biilo djelo Antonija Pušića, poznatijeg kao Rambo Amadeus. Da li ste do sada imali slična iskustva - da li ste izvodili djela koja nisu napisali kompozitori klasične muzike?
Ne pravim razliku između kompozitora klasične i neklasične muzike. Kada partitura stoji ispred mene, bitno je jedino kakva je sama muzika. Rambo je potpuno genijalan lik i imam puno povjerenje u njega. A time što na partituri radi do posljednjeg časa, Rambo zapravo staje u tradiciju najvećih kompozitora u istoriji muzike. Na primjer, Mozart je komponovao uvertire za svoje opere često na dan premijere. 

Na vašem repertoare se nalaze djela različitih stilskih epoha i žanrova, kao i brojne premijere savremene muzike. Šta je veći izazov? Premijerno izvođenje ili predstavljanje "starog" djela na drugačiji način? 
Čisto tehnički gledano, savremena muzika je zahtjevnija od tradiconalne. I ti izazovi mogu da budu uzbudljivi za savlađivanje. Takođe, izazov je kako da se nešto što je hermetično i često okrenuto malom broju poznavalaca i slušalaca zainteresovanih za savremenu muziku, predstavi tako da komunicira i sa širom publikom. Međutim, u suštini, za mene je sva muzika savremena. I Betoven je naš savremenik. Čuveni dirigent Sajmon Retl, jednom prilikom mi je rekao: "Najvažnije za dirigovanje je da prestaneš da diriguješ i da postanes kompozitor". Dakle, ne interpretirati nešto što je odavno napisano, već na licu mjesta kreirati tu muziku, komponovati je sada i ovde. 

Aktivno ste uključeni u produkciju i izvođenje u eksperimentalnim muzičkim pozorištima. Privlači Vas zajednički rad sa umjetnicima iz drugih oblasti?
Da, definitivno me zanima saradnja sa savremenim umjetnicima i rediteljima, rad na nečemu zajedničkom. Otkrivanje novih mogućnosti umjetnosti koje taj zajednički rad donosi, kao i otkrivanje novih prostora u sebi za koje niste ni znali da postoje. 

Dobitnik ste nagrade "Hans Ajsler" za izvođenje savremene muzike. Da li se nešto promijenilo u Vašem profesionalnom životu poslije dobijanja ove prestižne nagrade?
Nagrade znače samo to da je neko prepoznao kvalitet u onome što radite i da to što radite nekome nešto znači. Ništa više. U principu mislim da je uspjeh kao takav jedno prazno mesto. Bitno je šta radite sa njim. Uspjeh ima smisla jedino ukoliko otvara nove mogućnosti i omogućava veću profesionalnu slobodu. Inače je potpuno prazan koncept, baš kao što je to i neuspjeh.  

Izjavili ste da je cilj projekta "Orkestra bez granica" poziv na komunikaciju u regionu kroz simfonijski orkestar. Kako biste sada, šest godina od osnivanja, ocijenili tu komunikaciju?  
Komunikacija u našem ansamblu je odlična! Međutim, Vi me me pitate za komunikaciju u regionu. Mislim da je sada gora nego što je bila prije par godina. Iz vijesti koje dobijamo iz svijeta jasno se vidi da ono što se događa na Balkanu da se događa u cijelom svetu. U tom smislu, društveni apsekt postojanja ovog orkestra u regionu je ekstremno bitan, ali i relevantan za cio svijet. Jedostavno, mislim da je toliko otrova u svijetu, da je jako bitno da mi umjetnici ne doprinosimo tome, već da uradimo nešto pozitivno - pokazati šta je moguće, biti primjer, i time, možda, makar minimalno, promijeniti nečiju svijest.

Kakvi su planovi za "Orkestar bez granica" u narednom periodu?
Sva koncentracija je trenutno usmjerena na našu ljetnju turneju u avgustu ove godine, i to sa koncertima u Budvi, Prizrenu, Sarajevu i Beogradu. Regionalnu turneju pod nazivom "Balkan Season", kojom želimo da etabliramo godišnju ljetnju turneju u regionu kao našu osnovnu aktivnost, počinjemo u Budvi.  

A Vaši lični planovi?
U septembru snimam CD u Berlinu sa "Zafran ansamblom", jednim sjajnim berlinskim ansamblom za savremenu muziku. A u novembru me očekuje koncert sa "Drezdenski simfoničari" povodom proslave 20 godina njihovog postojanja. 

Studentske dane ste započeli u Novom Sadu, nastavili u Beogradu i Berlinu, usavršavali ste se na brojnim kursevima... Tokom školovanja ste imali priliku da sarađujete sa različitim pedagozima. Da li sebe vidite u ulozi profesora i razmišljate li o pedagoškom radu?
Iskreno, nisam do sada ni razmišljao o tome. Moj život je toliko ispunjen dirigovanjem kao i radom sa "Orkestrom bez granica", da mi se čini da u ovom trenutku ne bih imao ni vremena za pedagoški rad. 

Da li i dalje ništa nije teško ako radite ono u šta vjerujete, kako ste izjavili? 
Nije mi sada tačno jasno šta znači da je nešto teško i šta znači vjerovati u nešto? Ja vrlo često mijenjam mišljenje i na tu stalnu promenu sam čak ponosan:-) Međutim, ono što se nije promijenilo jeste da je ljubav taj magični, transformativni sastojak koji nemoguće čini mogućim. Ili da citiram Njegoša: "Nek bude što biti ne može"...

Avanturističkog ste duha i radoznale prirode, pa ste, osvajajući jedan od vrhova Himalaja, za dvije nedjelje prepješačili 200km. Mnogo vremena provodite na azijskom kontinentu?
Ja sam cijelu prošlu godinu proveo u Indiji i Nepalu, najviše u regionu Himalaja. Često sam bio u tom kraju svijeta, ali mi je već dugo bio san da provedem godinu dana sam na Himalajima. I eto, srećan sam što sam to i ostvario. 

Da li se Vaš život od tada promijenio?
Jeste. Ono što sam tamo naučio je da nije stvar u tome da se opustite. Jer to opuštanje onda zapravo postaje neka vrsta dodatne aktivnosti, novi stres. Stvar je u tome da se samo pusti ono što nas čini neopuštenim, zapravo naše misli i emocije. I opuštenost je automatski tu, ona je naše prirodno stanje. I ako hoćemo da odemo još korak dalje, da to kažem budističkom terminologijom - poenta je da imamo uvid u prirodu stvarnosti i da jasno vidimo da ne postoji ni opuštenost, ni opuštanje, niti onaj koji se opušta. Ali, za to je potrebno da se radikalno prevaziđu svi koncepti u kojima postojimo ili u kojima mislimo da postojimo. 

Na kom ste Vi nivou opuštanja?
Za sada sam na nivou da ne pokušavam da se opustim.

Nataša Đačić