INTERVJU Ratimir Martinović: Vrhunska umjetnost je danas obezvrijeđena

Pijanista Ratimir Martinović za Pobjedu pred nastup na KotorArt-u o programu „Intime“ i stanju u crnogorskoj kulturi

Jednog dana, kada ne napišem posljednji „Preludijum“, znaću da sam na različitim poljima uradio ono što sam mogao i smatrao ispravnim. Malo li je? Nije mi presudno koliko to bilo što mijenja. U prirodi je svakog čovjeka da gradi najrazličitije moguće spomenike besmrtnosti, čije je najbolje rešeto vrijeme. Ili zakon - rekao je Martinović

Sjedne strane strogoća i ozbiljnost uz pomoć kojih koordinira ne samo KotorArt festivalom, već i brojnim drugim festivalima i projektima, a s druge strane nademotivna, pjenasta duša koja se rastapa pred posljednjim notama zanemarenog kompozitora – tako Ratimir Martinović već četvrt vijeka, poput Klarka Kenta, samo manje diskretno, živi dva života u jednom.

Pijanistu slušamo rijetko, u ansamblima, s repertoarima koji uvijek budu kompromis ili dogovor, a ne prozor u intimni svijet izvođača. Zato je koncert pod nazivom „Intime“ prilika da se čuje pomalo zaboravljeno disanje po dirkama jednog od najvažnijih savremenih crnogorskih pijanista.

Tim povodom Martinović je za Pobjedu govorio o Mokranjcu i dodirnim tačkama koje ima sa njegovim kompozicijama, ali i stanju u crnogorskoj kulturi i festivalu Don Brankovi dani muzike u okviru kog će izvesti resital 10 avgusta.

POBJEDA: Konačno imate solistički koncert na Don Brankovim danima muzike, iskačete na kratko iz menadžerske kože da biste odsvirali „Intime“. Je li prelazak iz jedne u drugu ulogu za Vas problematičan? Jako rijetko svirate u Crnoj Gori, još rjeđe sami.

MARTINOVIĆ: Možda je u odgovoru na Vaše prvo pitanje u mom slučaju sve rečeno latinskom izrekom „nomen est omen“. Svakako da je izazov mijenjati profesionalne uloge, ali ja to praktikujem posljednjih 25 godina. Menadžerska pozicija zahtijeva sasvim drugi sklop osobina od one pijanističke i umjetničke, posebno sa tako monotematskim, specifičnim programom.

To nije samo pitanje prelaska između različitih poslova, nego različitih svjetova. Ima negdje sjajan televizijski snimak kultnog kanadskog pijaniste Glena Gulda, u kom je uhvaćen taj trenutak njegove momentalne i totalne transformacije od govornika do pijaniste. Važan je balans djelova mozaika svakoga od nas.

Što se tiče nastupanja u Crnoj Gori, sasvim sam u miru sa dinamikom mojih nastupa u zemlji. Ja ponekad govorim za medije, nerijetko kritički, svjestan da to što govorim ne prija svačijem uhu, naročito pojedinim donosiocima odluka. Ako je dio cijene mog stava nenastupanje na toj nekoj domaćoj muzičkoj sceni, bez problema je plaćam. Kao mlađi, bez tog društvenog angažmana, nastupao sam češće, sa dosta različitog repertoara.

A ne pamtim kada sam posljednji put svirao resital u Kotoru. Na festivalu sam nastupao u različitim kamernim sastavima, sa orkestrima, ali resital sigurno nijesam svirao duže od decenije. Ne brojim. U inostranstvu sam do korone često svirao i resitale i kao solista sa orkestrima, a onda je nastupilo zatišje koje mi je u početku prijalo. Tih prvih mjeseci 2020. sam u različitim angažmanima bio aktivan od Kine, preko Južne Afrike, do Turske, Italije i Srbije.

I umjesto da te godine odem na još tri turneje, od kojih je samo u Aziji bilo zakazano 25 koncerata, vratio sam se na ljeto u Boku, tihu, lijepu i spokojnu, kao nekad. Na taj zaustavljeni tempo putovanja, nastupanja, predavanja i žiriranja nadovezali su se odlasci bliskih ljudi, i to zatišje je sve skupa potrajalo.

Pauze su važne i u muzici, i u životu, dio su procesa u kom se sagledavaju tokovi, uobličavaju ideje, rezimiraju i formulišu stavovi. Ove jeseni sam opet na koncertima, takmičenjima i forumima u Srbiji, Kini, Turskoj, Americi i Italiji. Krajem godine mi izlazi novi CD, a radujem se i novim programima.

POBJEDA: Mokranjac i Vi ste se srodili, postali sinonimi jedan za drugog. Što je bilo presudno da svoj izvođački vijek dobrim dijelom posvetite ovom stvaraocu? Što je u Vašim senzibilitetima blisko do preklapanja?

MARTINOVIĆ: Mokranjcem se bavim posljednjih godina i svakako ne planiram da se na njemu zaustavim. Vasilije Mokranjac je u totalnoj sjenci njegovog bliskog rođaka Stevana Mokranjca, koji je i prva asocijacija na njihovo prezime. Ono što je Stevan u horskoj, to je Vasilije u instrumentalnoj muzici. Vasilija doživljavam kao sličnog Betovenu, u smislu evolucije muzičkog jezika, kroz koju naravno čujete njegovu evoluciju kao čovjeka. Sličnost nije u pogledu stila, već životne i umjetničke linije, vertikale, integriteta, čvrstine, snage, koji ga čine monumentalnim.

Ta „spomenička struktura“ nije karakteristika svih stvaralaca. Kod Vasilija se taj kreativni nukleus razvija postupno do eksplozije, nekakve supernove, i životno-umjetničkog kreda koji se usložnjava iskustvom, poimanjem svijeta, života i smrti, smisla i razloga postojanja, djelovanja i potrebe za izražavanjem. Nakon resitala na Bemusu sa njegovim cjelokupnim klavirskom opusom, Kemal Gekić me je pitao - kako ćeš izaći iz tog lavirinta?

Mokranjac jeste lavirint. Čovječan, misteriozan, pomirljiv, buntovnički, dramatičan, liričan, životan, smrtan, bezvremen. Mnogi muzikolozi, izvođači, kompozitori, pa čak i psiholozi su pisali o njemu i njegovom opusu. Samo ga pijanisti nijesu dovoljno svirali. Taj opus je muzički spomenik stvaraoca koji je na kraju, u svojoj 61. godini sebi presudio.

Čak i taj njegov tragični kraj, zatečenost, nevjerica i najdublje poštovanje, ovjekovječeni u reakcijama njegovih savremenika, današnje suze, ljubavi njegovih učenika i kolega, divljenje koje je inspirisalo koncerte, knjige i posvete, ne prestaju da žive. Mokranjac je divna, protivrječna, veličanstvena enigma, čija se stogodišnjica rođenja obilježava ove godine.

Ta enigma je postala integralni dio mog umjetničkog bića. Na sve to, postoji crta koja me podsjeća na Njegoša. Neka vrsta pragovora, taj životni bilo ovog podneblja koji odzvanja autentično u svakom djelu, proničući u srž ideje svakog pojedinačnog pristupa izrazu.

POBJEDA: Ovaj koncert posvećujete majci, pa me zanima da li je to uticalo da izaberete i „Odjeke“ i „Intime“, najupečatljivije, ali i najnježnije i najsenzualnije iz repertoara?

MARTINOVIĆ: U danima pred odlazak, sa majkom sam između ostalog pričao i o Don Branku i Vasi Mokranjcu. Don Branko mi je, dvije nedjelje pred smrt za koju je znao da ubrzo dolazi, u svom šarmerskom stilu rekao „Spremio sam ti note. A smrt? - Mnogima sam je prodao, sad je došlo vrijeme da je i sam kupim“. Sa druge strane, Vasin posljednji klavirski „Prelid“, komponovan par mjeseci pred samoubistvo, u mom je doživljaju doslovno oproštaj od života, koliko i oproštaj životu. To nije ovozemaljska muzika. Od kada sam prvi put uzeo da sviram tih par minuta muzike, uvijek se makar naježim dok ih sviram. Ima nešto nestvarno, neuhvatljivo, vanvremensko, pomirljivo, opraštajuće u njemu.

Naročito kada znate nemire koji su mu prethodili, koliko ozvučenih lomova, krikova i sjenki, doživite jasnije njegovu dirljivu nježnost, krhkost, mir i svjetlost koju emituje. To je muzika duše. Toni Sbutega mi je skrenuo pažnju na citat iz Biblije koji kaže „Ne zovi nikoga prije smrti sretnim. Tek se na kraju prepoznaje Čovjek“. Taj Čovjek se kod Vase prepoznaje i u „Prelidu“, kod Don Branka i u spomenutom citatu, a kod moje majke i u duhu, miru i dostojanstvu posljednjih trenutaka.

Za nas koji još neko vrijeme ostajemo ovdje, važno je kako te, tako lako podrazumijevajuće nenadoknadive gubitke dalje živimo, i kakva im značenja dajemo. Ništa manje važna je i svijest o neminovnom odlasku svakoga od nas, kao i sadržaji života kojima punimo kofere tog posljednjeg putovanja.

„Odjeci“ i „Intime“ spadaju u djela finalne faze Mokranjčevog stvaralaštva. To su formalno svite, ali suštinski tonske poeme poput Skrjabinovih, muzički prepletene i uvezane. Za „Odjeke“ kažu da je najvažnije klavirsko djelo srpske muzike.

„Intime“ su istog ranga. Jedan muzikolog ih je uporedio sa monumentalnošću Listove h mol klavirske sonate. Toliko bogatstvo sadržaja, slojeva i krajnosti izraza ne nalazite često u jednom djelu klavirske literature. Od vizantijskog napjeva do lomova savremenog čovjeka.

Ne znam nijednog kompozitora sa područja Balkana koji je ostavio tako raskošan klavirski opus. Ja sam ga snimio prije par godina, i ta muzika je naišla na odličan prijem u stručnim krugovima u svijetu. Čak i u Aziji ili Americi, gdje sam dodatno strepio o prijemu Mokranjčeve muzike, ona je nailazila na prihvatanje i razumijevanje. Jedan korejski pijanista je od mene uzeo kompletan opus sa željom da ga stavi na repertoar, a sve više studenata klavira u regionu ga svira.

Vjerujem u budući život različitih kompozicija njegovog opusa, što je bila i moja motivacija da prije par godina sa porodicom Mokranjac osnujem fondaciju „Vasilije Mokranjac“ u Beogradu.

Sam odabir programa ovog koncerta je hronološki, sa idejom da se prikaže spomenuti životni i umjetnički integritet. Od studentskih, majstorskih „Varijacija“, preko vraški kompleksnih „Etida“, „Igara“, „Fragmenata“, do „Odjeka“, „Intima“ i finalnog „Preludijuma“.

POBJEDA: Je li zaista najteže svirati pred svojom publikom, ili je to način da se izbjegne pitanje koliko muzičare plaćaju u inostranstvu, a koliko kod nas?

MARTINOVIĆ: Nemam naročiti stav o tome. I nijesam lažno lokalno slatkorječiv i sentimentalan. Kotor i Crnu Goru volim na drugačiji način od povlađivanja i laskanja. Takođe, dobra umjetnost apstrahuje prostore. Meni novac nije primarna motivacija nastupanja, jer se uvijek mogu osloniti i na druge talente.

Najveći broj muzičara egzistenciju obezbjeđuje isključivo kroz nastupe, uz koje ide i pritisak da se što bolje prodaju. Dometi te poslovne strategije u umjetnosti ne govore uvijek o kvalitetu samog proizvoda, što je uostalom slučaj sa svakom robom na tržištu. Moji izbori su mi omogućili da od sebe ne moram stvarati proizvod. Ali globalno govoreći, da - vrhunska umjetnost danas jeste obezvrijeđena.

Tokom kovida, jedan od najjačih ekonomskih udaraca bio je na industriju muzike, pa i klasične. Danas je mnogo teže poslovati u tom sektoru. U kontaktu sam sa umjetnicima i agentima iz Evrope i Amerike - klasična muzika jeste u finansijskoj krizi koju je prouzrokovalo puno faktora, ali niko ne sumnja u kreativne načine njene revitalizacije.

POBJEDA: Često dižete glas protiv lošeg tretmana i zanemarivanja kulture, uz želju da doprinesete, koliko je to moguće, da se stanje makar u muzici promijeni. Osjećate li da ste usamljeni u naporima da napravite zaokret ka pravim vrijednostima?

MARTINOVIĆ: Oglasim se prosječno par puta u godini. Neuporedivo češće se bavim kreativnim poslovima. A kada se već oglasim, možda sam usamljen u glasu, ali svakako ne i u stavu. Mnogi se poistovjećuju sa izrečenim, ali svoje mišljenje ne iskazuju javno zbog višestruko problematičnih posljedica. Sistemi su napravljeni da brane sami sebe. Pored toga, veliki je broj onih koji su rezignirani, razočarani, pesimisti po prirodi, ili prosto o temama ne žele da govore javno. I to je ok. Što se mene tiče, jednog dana, kada ne napišem posljednji „Preludijum“, znaću da sam na različitim poljima uradio ono što sam mogao i smatrao ispravnim. Malo li je? Nije mi presudno koliko to bilo što mijenja. U prirodi je svakog čovjeka da gradi najrazličitije moguće spomenike besmrtnosti, čije je najbolje rešeto vrijeme. Ili zakon. 

Mladi bježe jer znaju da se njihov talenat neće cijeniti

POBJEDA: Na koji segment ovogodišnjeg izdanja Don Brankovih dana muzike ste posebno ponosni?

MARTINOVIĆ: Kroz Kotor Art Don Brankove dane muzike se trudimo da što više naših programa komunicira dobre, pozitivne ideje. Dobar dio njih referira na društvene pojave i tokove, prepliće se sa temama koje smatramo važnim. Mnogo je lakše komunicirati te društvene teme kroz pozorište, književnost ili vizuelne umjetnosti.

Što se tiče ove godine, drago mi je zbog scene sa mladima, izvođačima i kompozitorima. I drago mi je zbog naših umrežavanja. To se čini ključnim za bilo što. Mlade hrabrimo i bodrimo. Mnogi od njih su svoje prvo profesionalno iskustvo, uključujući i prvi honorar, stekli upravo na KotorArt-u. Ne radi se o novcu, već o svijesti da ono što radite neko poštuje i vrednuje, počevši od njih samih.

Pune tri decenije sam angažovan u radu sa studentima, učeći mnogo o sklopovima i profilima ličnosti mladih, i potrebama tih generacija. Znam koliko je važan taj vjetar u jedra. Neka budemo samo i povjetarac, više sam nego zadovoljan. Generacije najboljih bježe odavde u svijet, da bi se samo rijetki vratili, poput aktuelnih Milatovića i Spajića. Ne bježe sposobni samo zato što je Crna Gora mala. Ovako mala je idealna! Bježe zato što znaju da se njihov talenat i znanje ovdje neće cijeniti.

Ako se taj trend nastavi, a mogao bi se nazvati i egzodusom pameti i talenta od gotovo pola vijeka, Crnu Goru bi uskoro neka moćnija i brojnija sila mogla iskoristiti za sebe. Lak smo plijen - mala i lijepa zemlja bez svijesti i dovoljno brige za ono što je njen najveći resurs - priroda i mladost. U ovim globalnim previranjima ni to nije teško zamisliti.

Pa da se onda opet spremamo za neki novi 13. jul? Možda nam tako i treba. Ja lično mislim da ne treba, i vjerujem da su u Crnoj Gori za ovih 40+ godina ipak stasale generacije koje su vidjele i iskusile život i svijet, osvojile i usvojile vrjednosti i kriterijume, generacije koje su kadre da sačuvaju i pametno dalje grade ovu malu, lijepu zemlju ogromnog potencijala.

Što se tiče spomenutih umrežavanja, ona se planiraju i realizuju kroz aktere i koncepte programa koji prave spojeve, nekad uspješnije nekad i ne, ali ipak - spojeve i bolja razumijevanja. Valjda je to naš doprinos ukazivanju na nebrojene zidove i bodljikave žice različitih antagonističkih narativa među ljudima na ovom prostoru.