INTERVJU Tina Braić Ugrinić: Za svaki dio Festivala osnovno je njegovo blagovremeno planiranje

 

Tina Braić Ugrinić: U globali, veoma sam zadovoljna našim Festivalom. Uvijek uspijemo realizovati ono što imamo u planu – koncerte tokom godine, glavne festivalske večeri kao osnovni dio programa, organizovane seminare za domaće klape, izdavaštvo časopisa „Lirica“, kao i vrijedna monografska izdanja. Tokom svih ovih godina imali smo za učesnike najbolje predstavnike domaćih klapa i onih iz regiona, što određuje rang ovog festivala, prepoznatog širom Crne Gore, kao vrhunsko kulturno dešavanje.

Za svaki dio Festivala osnovno je njegovo blagovremeno planiranje. Već nakon završetka glavnih manifestacija, razmatramo ono što je bilo dobro te godine, ali, još bitnije, sagledavamo propuste, te iznosimo buduća pitanja i planove za iduću godinu. Ideje nam ne nedostaju, čak se nekad ne možemo odmah složiti koju da prihvatimo.

Raščlanjivajući po segmentima ono što čini i nosi Festival, smatram da bi se mogao još dosta unaprijediti. Čovjek dok radi iako za isti cilj, dolazi do nesuglasica, ali na kraju se opet sve dovede u glavni tok i zajednički se ubiru plodovi. Mnogo je i vanjskih faktora koji ometaju idilični smjer Festivala. To su prije svega finansije koje radi političkih konfrontacija utiču na naše planove i rad. Takva je situacija i ove godine. Budžet Opštine Kotor za 2019. god. nije još uvijek usvojen što se odražava na opšti nespokoj unutar naše organizacije. Veoma često prinuđeni smo da pod stresom radimo, organizujemo sve kao da je u najboljem redu i nadamo se da će se obećanja od strane nadležnih ispuniti. Do sada nismo nikad imali loša iskustva, ali smo kao odgovorna lica uvijek napeti i u strahu kako će sve na kraju ispasti. Kad se sve najzad zaokruži i završi kako treba, lakne nam svima i svjesni smo da je svaka nervoza, neugodnost, trema i neizvjesnost bila neminovna da bi se postigao krajnji osjećaj ponosa i ushićenosti. Iz ljubavi i neprestalne borbe da održimo nešto što smatramo sad već i prepoznatljivošću Perasta, prolazimo kroz razna emotivna stanja, ali vrijedna krajnjeg ishoda.

 

 

Tina Braić Ugrinić: Ako bismo metaforički rekli da se punonoljetstvo stiče sa 18 godina, onda se i za MFK Perast može reći da je zaista prevazišao organizacionu formu nevladine organizacije. Festival je iznikao najvećim dijelom kao lokalni projekat čime se dokazuje da je misija čuvanja bokeljskog indetiteta moguća, samo treba istrajati. On je, zapravo, samo jedan mali segment kojim se to postiže.

Osim njegovanja klapske pjesme, ono što me posebno raduje je da zvanično, od prošle godine, sarađujemo i sa Društvom prijatelja Perasta i Mjesnom zajednicom Perast. Podržavamo peraške običaje, prvenstveno slavljenje Mađa 1. maja, Zavjetni dan-Perašku Gospu ili narodski rečeno Gađanje kokota 15. maja i Fašinadu 22. jula. Svaki od ovih običaja je duboko ukorijenjen u sam identitet Perasta i Peraštana i smatramo da je u ovim nezaustavljivim promjenama vezanih za izgled samog grada neophodno da se očuva njegova duša. Kao što jezik  predstavlja identitet nekog naroda, tako su običaji djelo duše naroda. Pjesma kaže „ Staro pada, mijenja se sudbina, / Cvate život nov iz razvalina“. U ovim stihovima je bit problema. S jedne strane problem prihvaćanja novog, a s druge slijepilo za poštovanje starog. Suština je da je to staro temelj, to je naš praotac bez kojeg ne bi postojalo ni nas, ni običaja, ni identiteta, ni osobenosti, niti ovog novog „perija“ koje se kiti baš na tim „razvalinama“. Zbog toga je prosto neophodna sinteza, ovih, samo na oko, oprečnih vremena.

 

 

Tina Braić Ugrinić: Ovo pitanje nosi mnoštvo odgovora. Prvenstveno, da bi nešto zaživjelo potreban je pravilan odgoj. U nedalekoj nam Dalmaciji u kojoj se ljudi rađaju uz zvuk klapske pjesme i žive od svog postojanja svakodnevno s njom,  nije neobično da tu pjesmu iznjedre sa toliko žara da ona postane njihova nematerjalna kulturna baština. Klapska pjesma je i kod nas u Boki dio tradicije što dokazuju razni sakupljači narodnih pjesama na ovom tlu s kraja XIX i početka XX st. To je pjesma koja izrasla sama iz mora, naše obale, gore oplemenjuje dušu koja joj se otvori. Da ona i dalje živi, ukazuje nam bitnost festivalske kategorije „nova klapska pjesma“, kojom se svake godine dobija minimum 6, 7 novokomponovanih klapskih pjesama, a koje iz iskustva gledano, većinom i zažive.

U Crnoj Gori su veći problem klape nego klapske pjesme, jer su one u stagnaciji. Bez klapa gasi se i klapski svijet, zato je neophodno probuditi ljude koji se već time bave i oformiti nove. Ovo iziskuje veliki napor koji nažalost ne zavisi samo od nas iz Festivala. Istaću da kad kažem stagnacija klapa mislim prvenstveno na Boku, dok u unutrašnjosti Crne Gore postoje klape koje su mnogo aktivnije i gdje se formiraju i nove. Strategija razvoja festivala koji se uvukao u ostalim gradovima Crne Gore pokazala kao dobra i plodonosna.

 

 

Tina Braić Ugrinić: Ova konstatacija je nažalost istinita. Primjera radi, Mostarac, Tomislav Sušac, muzičar,  kompozitor    i  obrađivač  klapskih  napjeva, pjevač klape Trebižat, istakao je da je Međunarodni festival klapa u Perastu, nakon FDK-a Omiš najznačajniji i najvrjedniji susret klapa za mali klapski svijet kojemu pripadamo. Ovakvih izjava hvale ljudi iz regiona imamo pregršt.

Izgleda da je kob malih naroda da se diče onim što imaju u nasljeđu samo dokle ih neko finansijski gura. Da bi vas neko gurao morate biti podobni u koječemu, igrati kojekako, biti uvijek korak ispred svega, ali što je najbitnije – uspijevati isplivati, a da pritom ne izgubite sebe. Nije laka misija, ali je nužna ako želite da vam unuci znaju ko su. Navest ću Stendalove riječi: „Kulturna atmosfera nekog kraja ne čine jedan ili dva genijalna čovjeka, nego veći broj obrazovanih i prema stvaralaštvu orjentisanih ljudi.“ Mislim da je ovim riječima sve rečeno. Intelektualni i obrazovni sloj treba gajiti i unaprijeđivati a ne svjesno zatirati.

Stavit ću akcenat na dječije klape kojih ima i na primorju i u kontinentu. Festival je prepoznao njihov značaj jer su one razlog zbog kojeg se klapski svijet neće zatvoriti, već naprotiv, i sutra će živjeti. Tako je npr. dječija klapa „Kotorski gardelini“ koju vodi prof. Nada Baldić, ove godine dobitnica prve nagrade na 11. Festivalu dječijih klapa u Zadru. Njegovanje kulturnog naslijeđa kroz promociju dječijeg klapskog pjevanja daje nadu da će ti budući odrasli ljudi biti svjesniji vrijednosti koju Boka i Crna Gora posjeduju.

 

 

Tina Braić Ugrinić: Radi se o projektu 3 festivalska klapska grada Omišu, Posušju i Perastu. Nosioci projekta, vrijednog oko 1.8 mil. eura su gradovi. Opština Kotor je konkurisala sa projektom rekonstrukcije Fortezze u Perastu (sa oko 400.000 e) i uključila  programe MFK Perast za 2019/2020. u iznosu od oko 100.000 e. Osim programa „Trubaduri u Perastu 2019“, „Tri festivalska grada 2020“, „Priče o moru u Omišu, Korčuli,  Posušju, Mostaru i Sarajevu“, za MFK Perast je značajan inovativni program „Digitalizacija klapskih partitura“ sva 3 festivala. Sve bi to znatno rasteretilo budžet Opštine jer su sredstva od 85% nepovratna, dok bi nama u MFK Perast predstavljalo potsticaj za daljnji razvoj Festivala. Ušli smo u konkurenciju razmatranja projekta i tokom ljeta očekujemo rezultate Evropske komisije.

 

 

Tina Braić Ugrinić: Osnivanje JU PerastFest je zasnovano na inicijativi MFK Perast još 6. novembra 2017. godine. To je ideja kojom bi se olakšao ne samo rad Festivala već i svih društava koja se zalažu za dobrobit Perasta. Predstavnik Opštine Kotor je tada obećao „da će se detaljno i sa dužnom pažnjom ova inicijativa raspraviti do septembra 2018.“ Međutim, do dana današnjeg nemamo saznanja da je po ovoj inicijativi išta rađeno. Zašto je to tako možemo samo nagađati – možda prosto nezainteresovanost, možda nedostatak finansijskih sredstava, može biti i strah da ćemo osnažiti ovim segmentom te da će biti problema oko „utišavanja“, ili, pak, višestoljetna težnja Grada da upravlja i gazduje manjim gradovima u okruženju… Po meni najgori razlog bio bi nezainteresovanost jer bi ukazivao na jednu opštu letargiju i nedostatak energije da se bilo što unaprijedi u cilju kulturne afirmacije. Ukoliko je razlog strah od gubitka kontrole onda to govori o veličini onoga što bismo mi mogli donjeti. Ipak, niti jedan od navedenih razloga nije osnovan i realan, jer ovako zamišljena javna ustanova ne teži da bude još jedna glomazna JU. Stalno zaposlenih bi bilo svega dvoje, a godišnji troškovi ne bi prelazili 17.000 e.

 

Razgovarao Miro Marušić