VIOLONČELO – OTKRIVANJE BITI
Jedini solistički resital ove godine na KotorArtu održao je mladi violončelista iz Jermenije, Narek Hahnazarjan, kojeg svjetski mediji često opisuju kao zvijezdu u nastajanju. On je u Crkvi Sv. Duha u ponedjeljak, 5. avgusta, natupio pred brojnom publikom koju je svojim talentom, umijećem interpretacije i pažljivo odabranim programom veoma brzo osvojio.
Solistički resital, ako to nije pijanistički, eventualno gitaristički, raritet je sam po sebi na festivalima širom svijeta, ne samo u Kotoru i Crnoj Gori. Brojne su istorijske okolnosti koje su doprinijele da violončelo doživljavamo prije svega u kontekstu kamerne muzike – gudačkog kvarteta, klavirskog trija ili samo s klavirom, ili, pak, orkestarske muzike. Bez obzira na tako izgrađen kontekst, tek kroz solistički resital violončelo otkriva svoju bit. Od raspevanog i toplog do raskošnog i prodornog tona, od lirskih i emocionalno izrazitih do ritmički pregnatnih i dramatičnih tema, i u svim svojim tehničkim mogućnostima – violončelo zvuči u rukama Nareka Hahnazarjana.
Birajući djela različitih istorijskih pozicija, umjetnik je resital započeo Svitom u G-duru br. 1, jednom od čuvenih šest svita baroknog kompozitora Johana Sebastijana Baha, da bi potom naglo napravio zaokret prema savremenoj muzici, Sonati Đerđa Ligetija. Premda očigedan, stilski kontrast je bio ublažen u onoj mjeri u kojoj je mladi Ligeti svoj modernistički pogled na umjetnost ublažio „dodvoravanjem“ širem auditorijumu kroz melodičnu, gotovo folklornu temu. Kroz muziku Pabla Kazasla i Đovanija Solime, dvojice umjetnika koji stoje na dvostrukoj poziciji – kompozitora i violončeliste, Hahnazarjan je ponovo postavio kontrast. Ovaj put, između meditativne, gotovo ambijentalne Pjesme ptica Kazalsa i Lamentacije Solime, jadikovke u koju je izvođač zakoračio, kao što je kompozitor i napisao, svirajući i pjevajući neutralnim, ponekad nazalnim glasom. Ako je cilj autora bio da glasu dodijeli ulogu nepostojeće, „pete“ žice instrumenta, onda je Hahnazarjan definitivno uspio u zadatku.
Rođen u porodici muzičara, Narek Hahnazarjan je školovanje započeo u rodnom Jerevanu, a nastavio na Konzervatorijumu u Moskvi i Muzičkom konzervatorijumu Nove Engleske u Bostonu. Violončelo je učio i od čuvenog Mstislava Rostropoviča, čija ga je fondacija stipendirala. Na međunarodnu scenu stupio je 2011. godine, kada je, kao 22-godišnjak, pobijedio na 14. Međunarodnom takmičenju Čajkovski. Prema domovini gaji patriotska osjećanja, pa je u svoj program na KotorArtu uvrstio i Sonatu jermenskog autora Adama Hudojana, nastalu u znak sjećanja na jermenske žrtve u Prvom svjetskom ratu, u tzv. Velikom zločinu od strane Osmanske vlasti.
Obraćajući se publici, violončelista je istakao i ono što je između naroda dveju država, Jermenije i Crne Gore, prepoznao kao zajedničko. Nije samo riječ o ljepoti prirode, gostoprimstvu i smislu za humor, već i događajima u kojima su narodi stradali. Povlačeći paralelu između dva razorna zemljotresa, u Kotoru i Crnoj Gori 1979. godine i u Jermeniji 1988. godine, Hahnazarjan je na bis izveo i djelo koje je posvjetio sjećanju na sve žrtve. Svoj resital na Don Brankovim danima muzike, koncizno koncipiran, s djelima čija kratkoća trajanja samo doprinosi lakoći slušanja, umjetnik je završio uz ovacije publike, kako je i zaslužio.
Boris Marković
